U trećem kolu odlučene su dvije partije, a narošito efektno sa žrtvom dame partija između Zdenka Kožula i Ante Šarića. Borba je tekla izjednačeno no Kožul u jednom trenutku odlučio na žrtvu pješaka nebi li stekao male napadačke šanse na crnoga kralja. Ante Šarić parirao je sve pokušaje no jednim neopreznim pokretanjem pješaka oslabio je svoju poziciju,  a još jednim pogrešnim potezom dame i mogućnost da se spomenuto slabljenje iskoriti taktičkim taktičkim udarima nakon kojih više nije bilo povratka. Kao i u partiji Srbiša i Jovanovića i u ovoj partiji, ovaj puta bijeli topovi, zagospodarili su 7-redom uz smrtonosne prijetnje crnom kralju što je Kožul vješto iskoristio i na kraju efektnom žrtvom dame slomio otpor crnoga.

Marin Bosiočić je crnim figurama protiv Leona Livaića već u ranom stadiju partije zaigrao ambiciozno i oštro, uostalo svojstveno njegovom stilu igre. Jurnuo je pješacima ispred svoga kralja što uvijek može biti dvosjekli mač no u tim okolnostima niti bijeli kralj nije se osjećao ugodno. Ipak Livaić je bio vrlo oprezan, a kako ni Marin nije prešao granicu rizika sporazumjeli su se na podjelu plijena jer je svako forsiranje moglo značiti poraz.


Saša Martinović, aktualni prvak države, u susretu sa Robetom Zelčićom izabrao je svoju omiljenu „Francusku obranu“. Bijeli je izabrao nešto mirnije poziciono tretiranje sa malom akademskom prednošću, no kada je crni riješio problem svoga bjelopoljnog lovca, što može biti jedna od najvećih boljki francuske obrane, uslijedile su mnogobrojne izmjene figura i miran ishod partije bio je neizbježan.

U susertu sa riječkim internacionalcem Darkom Dorićem Nenad Ferčec odlučio se za „Nimcovičevu indijsku obranu“ sa nešto oštrijom igrom koja odgovara stilu Pulskog velemajstora. Vjeran sebi u jednom je trenutku povukao i „opasan“ potez kojim je oslabio poziciju kralja no takva pozicija zahtijevala je i energične odgovore koji nisu uslijedili. No bijeli je ipak sa kapitalom lovačkog para, pogotovo nakon izmjene dama, ostavrio solidnu prednost. Nakon jednog nepreciznog poteza dozvolio je značajnu aktivnost crnih figura te se nakon toga zadovoljio podjelom boda.

Blažimir Kovačević je protiv Ivana Šarića bijelim figurama izabrao „London sistem“ otvaranje koje bijelome nudi spokojnu igru bez straha od dugačkih izučenih varijanti. To može biti i „triki“ za crnoga koji u želji da „kazni“ takvo tretiranje otvaranja može ambicioznom igrom prijeći granice dozvoljenog i zapasti u probleme. Tako nešto desilo se i u ovoj partiji jer je Ivan Šarić u želji da stvori bogatu poziciju i osvoji lovački par žrtvovao pješaka što mu je dugoročno davalo šanse za igru na pobjedu, no takvom igrom Ivan je ponešto oslabio poziciju na kraljevom krilu pa je bijeli bijeli ipak stekao bolje šanse i tek nepotrebnom izmjenom dama pružio crnom mogućnost da lovačkim parom preuzme inicijativu što je bivši Europski prvak vješto koristio i nakon jedne grube greške protivnika u vremenskom tjesnacu zabilježio pobjedu.

Jurica Srbiš i Zoran Jovanović krenuli su utabanim stazama „Engleskog otvaranja“ u kojemu je Srbiš stekao nešto izgledniju poziciju pa čak i osvojio pješaka no time je došlo do mnogih izmjena figura nakon kojih je Jovanović kompenzirao gubitak pješaka zauzimanjem 2-reda sa kojega je prijetnjama bijelom kralju onemogućio bijeloga da se posveti realizaciji prednosti tog viška pješaka. Ima jedna izreka da je san svakog topa doći na 7. ili 2. red, a još veći san doći na te redove sa 2 topa.